Učimo mlade načinu razmišljanja

09 Apr 2024

„Moja poruka mladima u Srbiji je da je ovo svakako vreme inženjerstva i da je verovatnoća da nakon studija tehnike ne nađu posao izuzetno mala. Najbolji dokaz ovoga je činjenica da nam se veoma mali broj studenata obraća sa molbom da im pomognemo oko posla, što znači da posao nalaze sami odnosno da posao nalazi njih. Druga dobra stvar je što vrlo mali broj naših svršenih studenata odlazi van zemlje“, kaže u razgovoru za „Inženjerku godine“ dekan Mašinskog fakulteta u Beogradu prof. dr Vladimir Popović.

Kako ističe, Mašinski fakultet je ogromna firma. Osnovan je 1948. godine i trenutno pod svojim krovom okuplja 4.200 studenata. Master studije u proseku završi 350 studenata, što znači da se gotovo svi studenti nakon osnovnih studija odlučuju da nastave učenje na ovom fakultetu. Mašinac, kako je u narodu poznat, ima 200 članova nastavnog osoblja od ukupno 400 zaposlenih.

„Smatram da naš fakultet mlade ljude uči načinu razmišljanja i to je ključna prednost koju oni sa sobom ponesu sa fakulteta. Znanja se menjaju kroz vreme, pojavljuju se nova, pogotovo u tehnici koja brzo napreduje, i teško je da studentima ulijete svo ono znanje koje će njima biti potrebno u životu. U suštini, to je i nemoguće. Vreme je takvo da vi o tehnici morate da učite ceo život, jer se stvari mnogo brzo menjaju. Primera radi, kada sam ja bio student, autonomna vožnja nije postojala ni kao ideja, a elektro vozila su se pominjala kao neki pokušaj za budućnost. Teško je predvideti period pred nama, ali zato studente učimo alatima i načinu razmišljanja koji će im biti korisni u budućnosti“, kaže prof. Popović.

Pošto govorimo o vremenu ispred nas, kako vidite budućnost mašinskih nauka i industrije u Srbiji? I koje je to zanimanje budućnosti?

Ja vidim svetlu budućnost ne samo mašinstva već tehnike u celini. Naš fakultet je svakako širi nego klasični mašinski fakultet, najveći je u ovom delu Evrope, a veliki smo i za zapadne standarde. Imamo 25 različitih katedri i negujemo sve discipline od brodogradnje, vazduhoplovstva, vozila, motora i železnice, preko svih energetskih smerova, uključujući i održive izvore energije, do procesne tehnike, automatizacije, informacionih tehnologija u mašinstvu, biomedicinskog inženjerstva i dr.

U odnosu na ono što se ranije podrazumevalo pod studijama mašinstva, mi smo mnogo širi. Sve više mašinaca se zapošljava u IT i programiranju, pošto se granica između zanimanja poprilično izgubila. Čak verujem da programiranje u onom klasičnom smislu nije zanimanje budućnosti, jer će veštačka inteligencija preuzeti neke od poslova koje danas rade ljudi. Rekao bih da je ono što zovemo industrija svakako zanimanje budućnosti, pošto ćemo  i dalje morati da imamo gotove proizvode. Verujem da će se sve to dodatno razvijati i da je inženjerstvo zanimanje budućnosti. Vreme u kojem sada živimo je svakako vreme inženjerstva, a potvrdu nalazimo u svakodnevnom životu. Primera radi, Japan ima koncept društva 5.0 u okviru kojeg pripremaju kako da čovek živi bez ikakve fizičke, manuelne podrške. Oni pokušavaju da naprave sistem u kojem ljudi neće morati ništa sami da rade, reč je o potpunoj automatizaciji svih oblasti života, a posebno u smislu podrške starima koji čine gro njihove populacije.

Šta bi bila prednost Mašinskog fakulteta u odnosu na druge tehničke obrazovne institucije?

Naš fakultet daje dobru teorijsku podršku za ono što će raditi u životu, u to sam apsolutno ubeđen imajući i svoje i tuđa iskustva kao i iskustvo ljudi koji su otišli van zemlje i bez problema se uklapali u sve sredine, pa čak i u one najbolje na svetu. Sa te strane, nemam nikakvu dilemu da mi dajemo dobro znanje. Naravno, uvek može bolje. Mašinski fakultet je poznat po saradnji sa privredom. Nama oko 40 odsto prihoda dolazi od saradnje sa privredom. U tom delu smo verovatno na prvom mestu u Srbiji, tako da mi zahvaljujući toj saradnji sa privredom studentima pružamo znanja koja nisu samo teorijska i trudimo se da u tom delu unapređujemo nastavu. Sarađujemo sa ogromnim brojem kompanija, gotovo sa svim velikim domaćim i stranim kompanijama koje posluju u Srbiji.

Velika pohvala za nas je i činjenica da gotovo svi studenti koji završe osnovne studije nastave i master kod nas, desi se u generaciji da samo dva ili tri studenta ne idu dalje kod nas. Naša osnovna ideja i jeste da student završi i master studije na Mašinskom fakultetu, jer tada poseduje znanje koje odgovara nekadašnjoj tituli diplomiranog mašinskog inženjera.

Kakva je situacija kad je reč o broju žena na studijama i u nastavi, ima li poboljšanja u odnosu na ranija vremena?

Kad je reč o učešću ženskih stručnjaka i studentkinja na fakultetu, mi trenutno imamo jednu lepu specifičnost u tom delu – ja u svom dekanskom kolegijumu imam čak tri prodekanice. To je prvi put u istoriji Mašinskog fakulteta, a do ovog kolegijuma bila je samo jedna prodekanica. Vremena su se definitivno promenila, mi danas imamo 30 odsto studentkinja. U mojoj generaciji, pre 35 godina, to je bilo pet odsto, a na nekim smerovima nije bila nijedna devojka na studijama. Moram da istaknem da čak deluje da ih je više od postojećih 30 odsto kad se pogleda njihova studentska aktivnost, što je veoma lepo. Devojke su mnogo vrednije i prilježnije obavezama, pa kad dodeljujemo nagrade, odnos je vrlo često 50:50. Definitivno je nestala granica između muških i ženskih zanimanja.

Koji je ispravan način za promociju nauke i STEM-a kao vrlo široke oblasti među mladima?

Kad je reč o promociji struke među mladima, mislim da promocija treba da bude na jednostavnom jeziku i putem medija koje oni razumeju. Mi smo kao fakultet aktivni na društvenim mrežama. Takođe, vrlo važna stvar za mlade je da znaju da ih čeka posao i mislim da je to najbolja reklama. Zato svakom prilikom ističem da su perspektive veoma dobre kad se završi ovaj fakultet.

I želim još jedno da kažem - završen fakultet svakako nije garant da ćete uspeti u poslu i životu, ali bez fakulteta je jako mala verovatnoća da ćete uspeti. Vi možete da nađete kontra primer da je neko milijarder, a da nije išao u školu, ali to su sporadični slučajevi koji nisu pravilo. Pravilo je potpuno suprotno od toga.

Kad poredite ono što vi kao fakultet radite u odnosu na kolege u Evropi, šta primećujete?

Na Zapadu situacija nije baš sjajna u smislu da mladi sve manje žele da studiraju tehniku, tako da dolaze kod nas jer kubure sa studentima. Imali smo nedavno posetu vrlo visoke delegacije Univerziteta u Gracu, oni na fakultetu koji se bavi mašinstvom i ekonomijom, imaju 150 brucoša, a mi imamo 700. Na ove podatke je uticala i tamošnja demografija, ali i to što njihovi državljani neće da studiraju tehniku. Slična situacija je i u Nemačkoj, gde smo prilikom posete bavarskih predstavnika saznali da im je 70 odsto studenata iz Kine i Indije, a preostalih 30 odsto su svi ostali. Verujem da ni ovde u budućnosti neće biti lako privući decu da studiraju tehničke nauke, jer ako im kažete da nešto traje pet godina i nije lako (ali smatram da nije ni preteško!), problem je da nakon 10-ak godina takve priče u javnosti uopšte vratite decu nauci. Zato moramo da se bavimo promocijom fakulteta i animiranjem studenata, inače će biti teško da održimo ovaj broj prijavljenih kandidata koji danas imamo. Razlozi su, takođe, i demografske prilike kao i visoki troškovi života u Beogradu za studente koji nisu odavde, pa se deca već odlučuju za studije bliže svom rodnom gradu.

Takođe, primećujem da svuda, i ovde i tamo, postoji jedna nervoza korporacija u brzini školovanja, jer one ne žele da čekaju predugo na ljude. To je i razlog što se sada veliki broj studenata zapošljava još tokom studija, posebno tokom mastera koji kod nas traje dve godine, pa nekad zbog posla ne završe studije. Kompanije sve više traže, uslovno rečeno, poluproizvod, jer smatraju da će ih kroz posao doučiti za tri ili šest meseci. Mislim da je to loša odluka za onog ko to prihvati, jer tada postaje potpuno vezan za posao koji radi i stiče znanja koja teško može da koristi na drugom mestu osim u kompaniji u kojoj radi. To ne bih savetovao studentima. Diploma je diploma i nezavršavanjem studija sebe dovodiš u neravnopravan položaj u odnosu na druge, bez obzira na znanje koje poseduješ.

Za kraj, šta će biti najveći izazov po mašinske nauke u budućnosti?

Živimo novu tehnološku revoluciju i ona je mnogo brža nego što smo često i svesni. Samo pogledajte naš život u poslednjih 20 godina, on se mnogo više promenio u poslednje dve decenije nego što je to bilo kroz čitav prošli vek. Teško je prevideti kuda idemo, ne znamo šta ćemo imati za posledice, ali definitivno živimo u svetu koji je brz i još više se ubrzava, a točak promena je nemoguće zaustaviti.

U tom smislu, najveći izazov po mašinske nauke biće da se prilagode tom vremenu ubrzanih promena. To znači da i one klasične discipline kao što su matematika, fizika i mehanika, moramo da približimo studentima i da im objasnimo šta je krajnji rezultat. U suštini, treba da radimo na tome da svi predmeti, uključujući i one teorijske, imaju određenu dozu primene. Za mnoge naše inženjere kad odu na Zapad, kolege misle da su profesori matematike, jer je njihovo znanje toliko široko. S druge strane, na najprestižnijim inženjerskim univerzitetima na Zapadu imate izborne predmete poput istorije umetnosti. To bi kod nas verovatno bila jeres, ali oni to rade kako bi relaksirali studente i omogućili im povremeno neki ispit koji nije isključivo stručni. To znači da mi i kao nastavnici i kao škola treba da se prilagođavamo vremenu. Kod univerziteta koji imaju tradiciju to ide sporije u odnosu na nove, tek formirane obrazovne ustanove, kod kojih imate prazan papir pa pravite kako to treba da izgleda shodno aktuelnim potrebama. Međutim, i mi „stare dame“ kako ja tepam Univerzitetu u Beogradu, moramo neprekidno da se menjamo, unosimo inovacije u nastavu i promovišemo ono što radimo.