Dušana Topalski: Ugledala sam se na žene koje su bile spremne da počnu iznova

04 Dec 2025

Intervju sa Inženjerkom godine za magazin „Nedeljnik“

Diplomirana inženjerka arhitekture Dušana Topalski proglašena je za „Inženjerku 2025. godine“ u okviru inicijative koju su pokrenuli istoimeno udruženje, Privredna komora Srbije i Siemens Srbija, a podržale kompanije Xiaomi i Comtrade. Njihov cilj je da kroz lične primere žena u srpskom inženjerstvu inspirišu mlade, posebno učenice srednjih škola, za ovu široku i značajnu struku.

Kako doživljavate ovo priznanje i da li osećate odgovornost da kao „Inženjerka za 2025. godinu“ razbijate predrasude o inženjerstvu kao muškom zanimanju?

Titula koja mi je dodeljena za mene predstavlja veliku odgovornost. Odgovornost prema sebi da i ubuduće budem primer dobre prakse. Odgovornost prema samoj inicijativi „Inženjerka godine“ koja je prepoznala dobrobit mog rada za zajednicu, a pogotovo da budem primer mladima.

Mislim da je predrasuda o inženjerstvu kao isključivo muškom  zanimanju razbijena. U praksi žene su u inženjerstvu na različitim pozicijama i na različitim poslovima. Žene su i ranije bile inženjerke, supruge, majke, neke i preduzetnice. Imam utisak da su se danas ohrabrile da izađu iz zone senki kolega, bračnih partnera i prijatelja, i da žele da se javno predstave. Da više nemaju strah da će biti omalovažavane ili potcenjivane, jer su žene u tzv. muškoj branši.

Rekli ste da, kao osnivačica biroa „Profectum“ iz Novog Sada, ne gradite samo objekte, već i kulturu poverenja i međusobne podrške ženama. Kako u praksi izgleda taj spoj arhitekture i ženske solidarnosti u poslovnom svetu?

Zajednica u mom birou nije nastala planirano već iz potrebe. Kada sam počinjala, bila sam sama i znala sam koliko je teško nositi ceo teret poslovanja bez oslonca. Zato sam, kako je firma rasla, birala da gradim model u kojem je podrška jednako važna kao i stručnost. Umesto da tražim „savršene“ biografije, gledala sam žene koje su bile spremne da počnu iznova, one koje su imale volju, ali su im nedostajale sigurnost i prostor da ponovo veruju u sebe.

U „Profectumu“ je svakodnevica organizovana tako da žene imaju stabilnost i razumevanje: fleksibilnost kada prolaze kroz turbulentan period, mentorsku pomoć kada ulaze u nove faze karijere, hrabrenje kada sumnjaju u sebe. Moj način vođenja nikada nije bio hijerarhijski već zasnovan na empatiji, poverenju i zajedničkoj upornosti. Takođe, pored primarne zajednice preduzeća koje vodim, gradila sam i mrežu saradnica. Jedna drugoj dajemo podršku i oslonac kako bi rad u struci bio lakši i lepši.

Javnost Vas je upoznala ne samo kao inženjerku, već i kao suprugu i majku troje dece. Šta biste poručili devojkama koje se plaše da inženjerska karijera ne ostavlja dovoljno prostora za porodicu?

Dinamika vođenja sopstvenog biznisa sa privatnim životom je stvar organizacije i vežbe. Namera da budem preduzetnica postojala je još od gimnazijskih dana. Po završetku studija bila sam sama, bez bračnog druga i dece, ali sam planirala porodicu i paralelno s tim početak preduzetničke karijere. Dobro informisana o propisima, otvorila sam firmu koja je išla u korist planiranim trudnoćama. Toliko sam se dobro isplanirala da sam mogla da ih imam tri. Šalu na stranu, nije bilo lako, radila sam do početka devetog meseca u svakoj trudnoći. Prve dve trudnoće su bile fizički lakše, ali ova poslednja je bila najbezbrižnija, jer sam imala tim dragih saradnica koje su radile odličan posao kada ja to nisam mogla.

Ne dolaze obaveze i složenost života odjednom. Sve ide postepeno. Da bismo se snašli u svim ulogama treba da se pripremimo, želimo to i na kraju uživamo da ih igramo.

Na svečanosti povodom dodele priznanja je istaknuto da inženjerstvo nije samo proračun, već i „iskra koja se upali kada mašta dobije prostor“. Kako biste mladim devojkama približili tu kreativnu stranu inženjerstva?

Arhitektura nije samo profesionalni poziv već način života. Ona nas uči da posmatramo život na svim mogućim nivoima. Imala sam čast da budem student u jednoj od generacija kojoj je predavao profesor Ranko Radović. Na prvoj godini nas je učio da posmatramo svet oko sebe – prostor, ljude, objekte, živote ljudi u tim prostorima i objektima, da sebi pričamo to što vidimo. U meni je to bila iskra koja je pokrenula maštu, a prostor je bio neograničen. Arhitektura je neograničeno velik prostor za rad, a sloboda koju imamo nema granice. Ukoliko vidite da imate i malu iskru kreativnosti i širine u razmišljanju, arhitektura je sjajna delatnost, samo je prigrlite i pustite je da vas vodi.